Hivzija Hasandedić, Islamska misao, godina VII, br. 73, januar 1985. godine

Piše: Hasan Eminović

U našoj vjerskoj štampi često čitamo o ljudima koji ostavljaju hajrate. Nekad je to nova munara, nekad obnovljen harem, voda dovedena u džamijsko dvorište ili tiho kupljen građevinski materijal. To su, najčešće, ljudi skromnih mogućnosti, koji žive nenametljivo i sve što im ostane nakon osnovnih životnih potreba daruju — bez reklame i bez zahvalnica, samo u ime Allaha, džellešanuhu.

PUT VJERE I ODGOVORNOSTI

Muftija dr. Salem Dedović

Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2025.

Piše: Hasan Eminović

Godine 1953., u Mostaru, jedan tihi, zabrinuti glas javlja se Sreskom vakufskom povjerenstvu. Rustem ef. Rustempašić, već u penziji, piše molbu ne zbog sebe, nego zbog džamije na Ričini. Njegova penzija je uredna i redovna. On ne traži platu, ne traži položaj. Samo moli da mu se dopusti da besplatno obavlja dužnost imama i hatiba, kako se džamijska vrata ne bi zatvorila zbog pomanjkanja imama. Traži još samo jedno: da ga u evidenciji vode kao građanina, a ne službenika, dok Ulema i Medžlis ne odluče drugačije.

Piše: Dr. Jasmin Hodžić, naučni savjetnik na Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu

Na popisu starih stolačkih porodica nisu rijetkost prezimena koja u sebi nose i hadžijski epitet, kao što su porodice Hadžalić, Hadžibećiragić, Hadžiselimović, Hadžisalihović, Hadžiredžepović i druge.

Piše: Hasan Eminović

Mostar je uvijek imao svoju tajnu. Nisu to bili mostovi ni rijeka, nego male džamije koje su preživjele vrijeme, zaborav i ljude koji su prolazili kraj njih. Jedna od njih, u mahali Podhum, čuvala je tajnu koju sunce ne vidi četrdeset dana u godini.